Reumatoidni artritis
Reumatoidni artritis je hronična upala zglobova koji zahvata i druga tkiva u organizmu. Uzrok bolesti nije poznat iako je poznato da pušenje povećava rizik nastanka bolesti kao i ozbiljnost bolesti. Simptomi se obično razvijaju postepeno, a vrsta simptoma i njihova ozbiljnost variraju od osobe do osobe.
Cilj terapije je kontrola simptoma i znakova bolesti, prevencija oštećenja zglobova te održavanje kvaliteta života i funkcionisanja pacijenta. Oštećenje funkcije zgloba se obično dešava tokom prve dve godine bolesti i teško je predvideti kod kojeg pacijenta će se javiti. Stoga je cilj inicijalnog tretmana eliminacija ili minimiziranje upale zgloba pri čemu se mora balansirati rizik i benefit samog tretmana.
NEFARMAKOLOŠKA TERAPIJA – Pored medikamentozne terapije kod svih pacijenata sa reumatoidnim artritisom primenjuje se nefarmakološka terapija koja uključuje edukaciju pacijenta, fizikalnu terapiju, prekid pušenja i konzumiranja alkohola te mere za smanjenje gubitka koštane mase (osteopenije i osteoporoze).
Edukacija pacijenta – Imajući u vidu da je RA hronična bolest jako je bitna edukacija pacijenta u smislu razumevanja prirode bolesti sa krajnjim ciljem da se zajedno sa medicinskim timom napravi dugoročni plan lečenja, definišu razumna očekivanja i evaluiraju standardna i alternativna terapija. Kognitivna bihejvioralna terapija i drugi socijalni programi mogu biti od velike pomoći u smanjenju bola i funkcionalnosti zglobova.
Fizikalna terapija – Bol i ukočenost zglobova dovodi do neaktivnosti koja za posledicu ima gubitak pokreta u zglobu, kontrakture te gubitak mišićne mase i jačine. Stoga je od ogromne važnosti da fizijatar i fizioterapeut budu uključeni u lečenje pacijenata sa RA od samog početka. Fizikalna i radna terapija pomažu u smanjenju bola i upale zglobova te očuvanju njihove strukture i funkcije. Vrstu fizikalnog tretmana (aplikacija toplote ili hladnoće, ultrazvuk, aktivne i pasivne vežbe, primena kortikosteroida, vitamin D i kalcijuma Itd.) određuje stadijum bolesti i individualne karakteristike samog pacijenta.
LEKOVI – primena medikamentozne terapije je kamen temeljac lečenja aktivnog RA a cilj ovog tretmana je postizanje remisije bolesti i prevencije daljeg oštećenja zglobova uz istovremenu minimizaciju neželjenih efekata terapije.
Vrsta i intezitet medikamentoznog tretmana zavisi od individualnih faktora pacijenta i potencijalnih toksičnih efekata lekova. U većini slučajeva doza lekova se povećava sve dok se upala ne zaustavi ili se ne ispolje neprihvatljivi neželjeni efekti terapije.
U lečenju RA koristi se nekoliko klasa lekova u koje spadaju: nesteroidni antireumatici, antireumatici koji modifikuju tok bolesti uključujući biološke agense, kortikosteroidi i analgetici.
Nesteroidni antireumatici – Ovi lekovi se preporučuju za oslobađanje od bola i smanjenje blage upale. Nažalost ovi lekovi ne mogu smanjiti dugoročne efekte RA na zglobove. Lekovi se uzimaju kontinuirano u puno dozi koja ima protivupalni efekat koji se obično ispoljava posle nekoliko nedelja primene. U slučaju izostanka efekta lekar može povećati dozu leka ili dati drugi lek iz iste grupe ali nikada ne treba primenjivati dva leka iz iste grupe zajedno. Glavni neželjeni efekti su krvarenje iz probavnog trakta, zadržavanje tečnosti u telu, rizik srčane bolesti i oštećenja bubrežne funkcije.
Lekovi koji modifikuju tok bolesti – Ovi lekovi značajno smanjuju upalu, smanjuju ili sprečavaju oštećenje zglobova, čuvaju strukturu i funkciju zglobova te omogućavaju pacijentu svakodnevne aktivnosti. Postoji nekoliko klasa ovih lekova:
- konvencionalni sintetski lekovi (metotreksat, hidroksiholokin, sulfasalazine i leflunomid)
- biološki lekovi proizvedeni korišćenjem tehnika molekularne biologije (etanercept, adalimumab, infliximab, certolizumab pegol i golimumab)
Tofacitinib se proizvodi tradicionalnim tehnikama proizvodnje, a ima neželjene efekte slične biološkim lekovima.
Za razliku od konvencionalnih lekova, biološki agensi delovanje ispoljavaju brže (unutar dve do nekoliko nedelja) i mogu se koristiti sami ili u kombinaciji sa konvencionalnim lekovima, nesteroidnim antireumaticima ili kortikosteroidima. Svoje delovanje ispoljavaju tako što blokiraju efekte imunskih ćelija ili njihovih produkata (TNF) u zglobovima. Ovi lekovi se obično koriste kod pacijenata koji nisu odgovorili na konvencionalne ili druge lekove ili pak imaju neprihvatljive neželjene reakcije ovih lekova. Svi biološki lekovi se primenjuju u vidu injekcija – potkožnih ili u obliku infuzije.
Obzirom da smanjuju imunski odgovor organizma ovi lekovi se ne smeju koristiti kod pacijenata koji imaju infekciju. Svi pacijenti pre primene ove terapije moraju biti testirani na tuberkulozu. Prema rezultatima nekih (ne svih) studija, primena ovih lekova povećava rizik od pojave limfoma.
Steroidi – Ovi lekovi (prednizon, prednizolon) imaju jak protivupalni efekat i dovode do brzog gubitka bola i ukočenosti zahvaćenih zglobova. Mogu se koristiti u obliku tableta ili injekcija (uključujući davanje injkecija u zahvaćeni zglob). Obično se daju pacijentima sa jakom upalom i to privremeno dok drugi lekovi ne ispolje svoje delovanje. Njihova primena može dovesti do brojnih neželjenih efekata kao što su dijabetes, gojaznost, katarakta, osteoporoza, kožne promene i povišen rizik od infekcija.
Analgetici – Ovi lekovi smanjuju bolaa li ne utiču na njegov uzrok odnosno upalu. U ove lekove spadaju paracetamol, tramadol i kapsaicin. Upotreba narkotika kao što su kodein, oksikodon i hidrokodon se ne savetuje zbog rizika od zavisnosti. Njihova primena može eventualno biti opravdana samo kod pacijenata sa izraženim oštećenjem zglobova i nemogućnosti izvođenja hirurške intervencije a uvek se primenjuju pod supervizijom reumatologa ili specijalista za bol.
HIRURŠKE INTERVENCIJE – Hirurške intervencije se primenjuju u slučajevima značajnog oštećenja strukture i funkcije zgloba u kome nema više aktivne upale. Najčešće se koriste ako je to moguće zamena obolelog zgloba ili u nekim slučajevima kada to nije moguće fiksacija istog sa ciljem da se blokiraju pokreti u zglobu koji dovode do bola.